„Inkluzija djece s teškoćama u razvoju“ naziv je edukacije organizirane kroz suradnju sa stručnim suradnicima Pučkog otvorenog učilišta „Korak po korak“ iz Zagreba kroz EU projekt „Maslačak – prijatelj djece“, a namijenjena je odgojiteljicama predškolske djece.

Voditeljica edukacije bila je kolegica Renata Kubelka, magistra rehabilitacijske edukacije, stručna suradnica – savjetnica u Dječjem vrtiću Špansko, Zagreb.

Kad su u pitanju djeca s posebnim potrebama, poglavito djeca s poteškoćama u razvoju, najčešće se koriste dva termina, a oni su:

INTEGRACIJA – radi se o procesu uključivanja djece s manjim teškoćama u redovan sustav odgoja i obrazovanja, a drugi je

INKLUZIJA – proces kojim u isto okruženje stavljamo djecu iste kronološke dobi sa i bez posebnih potreba radi zajedničke igre, druženja i učenja.

Inkluzija je proces učenja i odgajanja djece s posbenim potrebama zajedno s djecom koja nemaju takvih potreba.

Tada ta djeca imaju jednake mogućnosti u razvoju svojih tjelesnih, emocionalnih, društvenih i drugih sposobnosti.

Inkluzija omogućuje djeci s posebnim potrebama mogućnost za promatranje, imitiranje i doticaje s djecom koja su normalno razvijena.

Postavljena očekivanja ove edukacije u odnosu na sudionike treninga bila su:

• unaprijediti svoja znanja o inkluziji
• znati kako organizirati sustav podrške u uvjetima inkluzije na razini ustanove
• upoznati osnovna zakonska prava djece i njihovih roditelja koja vrijede u Republici Hrvatskoj
• upoznati koje su kategorije i obilježja oštećenja koja nalazimo kod djece s posebnim potrebama u uvjetima inkluzije
• moći provesti pedagošku opservaciju i druge oblike procjene prije konačne izrade individualnog odgojno – obrazovnog plana
• naučiti organizirati sustav podrške radu u uvjetima inkluzije.

Inkluzija ne podrazumijeva izjednačavanje svih ljudi, nego uvažava različitosti svakog pojedinca.

Kroz razvoj opće tolerancije prema individualnim razlikama i potrebama, inkluzija podržava osobni razvoj svakog pojedinca.

U inkluzivnom odgojno – obrazovnom sustavu ističe se holistički pristup koji uzima u obzir sve potrebe djeteta, pritom nikoga posebno ne izdvajajući, poštujući individualne različitosti i potrebe pri čemu inkluzija kao proces teži promjeni cjelokupnog odgojno – obrazovnog sustava.

Inkluzija potiče određene akcije koje proizlaze iz filozofije koja ima polazište u slijedećim odrednicama:

• sva djeca mogu učiti i razvijati se;
• sva djeca trebaju prijatelje;
• moraju biti uključena u život;
• trebaju dobre modele učenja;
• moraju naučiti brinuti jedni o drugima;
• zaslužuju biti poštivana;
• moraju imati iste mogućnosti.

Uključivanje djece s poteškoćama u razvoju podrazumijeva davanje određenih smjernica za odgovore odgojiteljica djeci bez razvojnih teškoća u odgojnoj skupini, a one su:

• budite kratki u informacijama i držite s ečinjenica. Djeca primaju informacije u malim dozama.
• Promatrajte reakcije djece kad im odgovorite na pšitanja.
• Pokažite iskreno zanimanje za pitanja ili komentirajte.
• Koristite jednostavne konkretne riječi ili metafore koje dijete razumije.
• Zapamtite da je vaše ponašanje jednako važno kao i sadržaj informacije koju iznosite.
• Poštujte dječja pitanja i komentare.
• Jednostavno govorite što mislite i znate, izbjegavajte predrasude i stereotipove.
• Budite empatični. Pokušajte razumjeti i poistovjetiti se s dječjim brigama.
• Budite dosljedni. Vodite računa da vaše riječi i postupci budu usklađeni.
• Smijanje na dječju duhovitu, ali neugodnu dosjetku dok ga korite daje nejasnu poruku.
• Iako vam nije samo reklo, razmišljajte o tome zašto vas dijete nešto pita, što ga je potaknulo na to, koje su njegove misli i osjećaji.

Tijekom edukacije govorilo se o preporukama prilagodbe ovisno o vrsti razvojne poteškoće djeteta, temeljne su:

1. Fina i gruba motorika

• prilagoditi materijal potrebama djeteta
• ponuditi aktivnosti s neoblikovanim materijalima
• kreirati što više aktivnosti koje uključuju motoričke aktivnosti
• prilagodba prostornog okruženja djeteta
• mogućnosti za dodatno pružanje pomoći djeci okja se ne mogu samostalno kretati.

1. Vid

• prilagoditi prostor za sigurno i slobodno kretanje
• najaviti sve promjene u prostornom okruženju
• precizno i slikovito objasniti o čemu govorite
• omogućiti djeci doživljaj okoline svim osjetilima
• prilagoditi vizualne materijale
• voditi računa o potencijalnim opasnostima u prostoru.

1. Govor

• ne ispravljati djetetov govor;
• provoditi vježbe disanja s djetetom;
• koristiti i neverbalnu komunikaciju;
• koristiti različite vrste poticaja – vidne, slušne, taktilne kod uvođenja novih aktivnosti i materijala;
• provjeratai je li dijete razumjelo sadržaj, te pružiti dodatna objašnjenja ili aktivno sudjelovanje djeteta u konkretnoj aktivnosti.

1. Sluh

• prilagoditi prostorno okruženje (buka, svjetlost,…);
• koristiti vizualne poticaje u okruženju sobe dnevnog boravka;
• razgovarati s roditeljima kao biste doznali kako dijete reagira na slušne podražaje u obitelji;
• biti u blizini djeteta okrenuti licem dok mu se obraćate.

1. Usporeni kognitivni razvoj

• pojednostaviti zadatke, upute (raščlaniti ih na male korake);
• biti dobar model za učenje;
• osigurati djeci što više dnevnih rutina tijekom dana;
• osigurati podršku pri usvajanju vještina (vrijeme, ponavljanje aktivnosti, praćenje aktivnosti govorom, potkrepljenja, dobar model učenja);
• preusmjeravati aktivnosti.

1. Usporeni kognitivni razvoj

• pojednostaviti zadatke, upute (rasčlaniti na male korake);
• biti dobar model za učenje;
• osigurati djeci što više dnevnih rutina tijekom dana;
• osigurati podršku pri usvajanju vještina (vrieme, ponavljanje aktivnosti, praćenje aktivnosti govorom, potkrepljenja, dobar model učenja);
• preusmjeriti aktivnost.

1. Organski uvjetovane smetnje u razvoju

• djetetu se daju jasne i kratke upute;
• dijete se ohrabruje pohvalama;
• dosljedno i pravilno provoditi dogovorena pravila ponašanja;
• omogućiti djetetu često kretanje, učestale pauze i izmjene aktivnosti;
• odgojno – obrazovni rad usmjeriti prema djetetovim „jakim“ stranama.

Posebno područje inkluzije djece s teškoćama u razvoju u redovne odgojno – obrazovne skupine bilo je procjena i individualizirano planiranje.

Sustav podrške čine tri temeljna elementa:

• stručni tim ustanove;
• prilagodbe u kontekstu vrtića;
• individualizirani odgojno – obrazovni program.

Sustav podrške podrazumijeva:

• ekipiranje stručnog tima;
• razumijevanje uloge u timu;
• razvijanje individualiziranog odgojo – obrazovnog programa.

Uloga odgojitelja u stručnom timu:

• dobro poznaje sadržaje redovnog programa;
• organizira odgojno – obrazovni rad s djecom i prepoznaje dio u kojem će dijete trebati podršku;
• nositelj je svih segmenata organiziranog sustava podrške za dijete u vrtiću;
• upućuje na uključivanje djeteta u dodatne aktivnosti i kraće programe;
• sudjeluje u izradi i evaluaciji individualnog odgojno – obrazovnog porograma.

Uloga roditelja u timu:

• poznaju razliku i razinu očekivanih vještina u vrtiću i vještina koje dijete pokazuje kod kuće;
• dobro poznaju dijete odnosno njegove potrebe,mogućnosti, način učenja, interese;
• zajedno s odgojiteljem planira i promišlja koje vještine dijete treba usvojiti u okviru individualiziranog odgojno – obrazovnog programa.

Uloga pedagoga u timu:

• upućuje na odnos posebnih potreba djeteta i mogućnosti unutar redovitog programa vrtića;
• upućuje na dodatne oblike potrebne podrške da bi dijete s posebnim potrebama pratilo redovni program;
• predlaže nabavu razvojno – primjerene didaktike za dijete.

Uloga psihologa u timu:

• interpretiraju rezultate procjene djeteta (postignuća na normiranim testovima);
• interpretacija utjecaja rezultata na mogućnost usvajanja vještina kod djeteta.

Uloga defektologa u timu:

• pomaže u prilagođavanju procjenjivanja;
• predlaže izmjene i prilagodbe sadržaja rada;
• pomaže kod individualizacije poučavanja;
• upućuje na potrebnu opremu;
• sudjeluje u izradi i evaluaciji individualiziranog odgojo – obrazovog programa.

Uloga ravnatelja u timu:

• tehnička podrška;
• planiranje materijalne i tehničke podrške;
• financijsko osiguranje podrške;
• zagovaranje i lobiranje.

Cilj procjene je:

• definirati individualnu razinu funkcioniranja;
• pružanje primjerene odgojno – obrazovne prakse.

Nije cilj procjene:

• mjeriti koliko razvoj odstupa od očekivanog za kronološku dob;
• utvrditi je li dijete spremno za školu;
• odrediti koju će grupu, zbog sličnih razvojnih potencijala, dijete polaziti;
• potvrditi vezu s lošim ili dobrim rezultatima na testu.

Procjena kod djece s posebnim potrebama treba biti:

• sveobuhvatna;
• usmjerena na otkrivanje razvojnih potencijala i vještina djeteta;
• precizna;
• određuje način posebnog djelovanja djeteta – individualni profil.

Izazovi procjene kod djece

• brze izmjene aktivnosti;
• kratka pažnja;
• mala djeca zaziru od nepoznatih osoba;
• drugačije ponašanje u nepoznatom okruženju.

Kako planirati procjenu

• analiziramo kako dijete provodi vrijeme u vrtiću i koje su konkretne teškoće koje uočavamo;
• koje aktivnosti se procjenjuju;
• u kojim situacijama;
• uz čiju nazočnost;
• trajanje procjene.

Tijek procjene

• razgovor s roditeljima;
• sakupljanje informacija o djetetu;
• interpretacija rezultata;
• pedagoško planiranje.

Prikupljanje informacija o djetetu

• intervju s roditeljima i drugim osobama koje su u neposrednom radu ili prate dijete;
• promatranje;
• metode procjene primjenjive u skupini;
• primjena normiranih testova.

Promatranje i procjena

• promatrajući odgovor (reakcije) djeteta u aktivnostima uočavamo mogućnosti i snage djeteta;
• usmjereno (sposobnosti i vještine);
• kontinuirano;
• precizno.

Metode procjene primjenjive u skupini

• vremenski uzorci;
• opisi;
• skale procjene;
• lista provjere;
• audio i videokasete;
• brojanje frekvencija;
• anegdotske bilješke;
• dijagrami, skice, fotografije.

Osnovni elementi važni pri izradi individualiziranog odgojno – obrazovnog programa rada s djetetom s poteškoćama u razvoju

Interesi djece

• način interakcije sa sadržajima;
• izbor sadržaja.

Izbor sadržaja

• koje sredstvo je izabrano;
• opišite kako se konkretno igra;
• pokušajte pretpostaviti što je poticaj za igru (iskustvo, specifični interes);
• kojim sredstvima biste mogli obogatiti igru;
• kako biste se uključili u razvijanje ideje igre;
• koja sredstva bi još bolje podržala tu igru.

Jake i slabe strane

• jake strane (interesi, omiljene aktivnosti, aktivnosti u kojima dijete pokazuje usmjerenost);
• slabe strane ( vještine u kojima je dijete posebno neosigurano, a povezane su s posebnim potrebama, vještine koje dijete izbjegava vjhežbati koje umanjuju samopouzdanje djeteta).

Ciljevi

• predstavljaju rezultate ili sposobnosti koje je potrebno doseći;
• njihov sadržaj proizlazi iz slabih strana u razvojnom procesu
• izraženi su tako da unutar realizacije individualnog odgojno – obrazovnog prograam definiraju željena ponašanja, sposobnosti i vještine;
• opisuju se za svako područje gdje se primijeti slabija razina djetetova djelovanja.

Aktivnosti

• sadržajno su povezane s jakim stranama;
• kreirane tako da mobiliziraju jake strane u poticanju razvoja slabih;
• uključuju prilagodbe materijala, prostora, načina davanaj uputa.

Prilagodbe

• oblike rada (grupa, manja grupa, individualno);
• dijete uči kako mu najviše odgovara (uz mentora, u paru, u maloj grupi, uz brojna ponavljanja);
• davanje uputa djetetu ( verbalno, gestom, model učenja);
• odnos prema djetetu (pauze, više vremena, potkrepljenja izbora, postavljanje granica);
• organizaciju aktivnosti (individualni raspored).

Vremensko određenje djelovanja individualnog odgojno – obrazovnog programa

• tromjesečno;
• prema potrebama djeteta.

Tijekom trajanja edukacije prožimale su se teorijske odrednice i znanstvene spoznaje, zakonska regulativa kao i primjeri dobre prakse u radu s djecom s teškoćama u razvoju.

• 

• 

• 

• 

Pripremio: Zdenko Glasovac, prof.